Svitanje posljednjeg velikog protesta izbija na ovaj historijski dan. Zora je iza nas, nježni sjaj prve zore ovog moćnog protesta koji prethodi Isusovom povratku obasjava Njemačku i svijet. Na 500. godišnjicu početka reformacije, obnovi velikog, eshatološkog adventskog pokreta bit će dato svjetlo koje će cijelo čovječanstvo vidjeti u njegovoj iscjeljujućoj moći.

Danas dokumentuje smrt zvaničnog protestantizma. Protest evangelističke crkve pripada istoriji. U martu 2014. kršćanski svijet je primijetio kada je anglikanski biskup Tony Palmer rekao istaknutim predstavnicima evangelističkog i karizmatskog pokreta: "Protest je završen." Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja između Luteranske svjetske federacije i Rimokatoličke crkve 1999. godine. Prošlo je 3 1/2 godine od Palmerovog historijskog govora, kratkog vremena u kojem je protest održan i u crkvama Husita i Waldensiansa, velikih preteča reformacije došao je kraj. Gotovo sve crkvene zajednice koje su proizašle iz reformacije su efektivno okončale protest koji ih je doveo u postojanje. De jure ih je pronašao Zajednička izjava Još jedan potpisnik u Svjetskom savjetu metodističkih crkava 23. jula 2006. i 04. jula 2017. na ekumenskoj ceremoniji u Wittenbergu, Svjetska zajednica reformiranih crkava također se pridružila deklaraciji. Nekadašnje doktrinarne osude u vezi sa najvažnijim pitanjem o čovjekovom putu spasenja stvar su prošlosti na papiru.

Zvanično više nema »protestanta«. Ovo je veliki signal današnjice. "Pomirena" sa Rimom u središnjoj doktrini opravdanja, u duhu ekumenskog zajedništva, protestantska crkva se osvrće na ono što se dogodilo prije 500 godina. Čitava godišnjica reformacije, koja je počela na današnji dan prije godinu dana, obilježena je ekumenskim proslavama kojima se želi poslati signal svijetu: otklonjeni su uzroci "bolnog" crkvenog raskola na Zapadu.

Današnju prazničnu službu u Wittenbergu stoga karakterizira i nadolazeći, dovršeni ekumenizam, u smislu punog zajedništva u Večeri Gospodnjoj i Euharistiji između protestantske i rimokatoličke crkve, za kojim obje crkve izričito čeznu. „Vidljivo jedinstvo u pomirenoj različitosti“, s razlikama koje mogu ostati, ali koje su izgubile svoj crkveno-dijeleći karakter – obje crkve su se posvetile tom cilju, bez obzira da li će to na kraju dovesti do ponovnog ujedinjenja crkava ili ne.

Na teološkom planu, osim pitanja Euharistije, samo pitanje razumijevanja službe i Crkve, koje je s njom usko isprepleteno, ima karakter koji dijeli crkve u ekumenskom dijalogu. Današnji ekumenski teološki rad će se fokusirati na to više nego ikada prije. Za papu Franju, međutim, čini se da konsenzus koji ovdje još uvijek nedostaje ne predstavlja pravu prepreku na putu do crkvenog zajedništva oko "gospodnjeg stola". Obraćajući se italijanskim luteranima 15. novembra 2015. godine, rekao je: »Jedna vjera, jedno krštenje, jedan Gospodin, tako nam kaže Pavle, i iz toga izvodite zaključke […] Ako imamo isto krštenje, moramo ići zajedno. « (onih) Radio Vatikan je 03. oktobra 2017. izvijestio: »Ocrtavamo kako papa Franjo predviđa moguće kršćansko 'ponovno ujedinjenje' – i na taj način dolazimo do iznenađujućeg otkrića da su za Franju kršćani već dugo u velikoj mjeri ujedinjeni.« (onih)

Za predsjedavajućeg Vijeća Evangelističke crkve u Njemačkoj (EKD), Heinricha Bedford-Strohma, postoje jake nade u ekumenske napore sadašnjeg pape, koji preuzima "važnu ulogu" u ekumenizmu i "[daje] svaki razlog da učinite to, također da biste očekivali mnogo vjetra u leđa u budućnosti”, rekla je Bedford-Strohm za Njemačku novinsku agenciju prekjučer u Rimu. U nastavku je rečeno: »Vođa EKD-a i bavarski regionalni biskup planira da napiše pismo papi s predsjedavajućim Njemačke biskupske konferencije, kardinalom Reinhardom Marxom, i da mu kaže o ekumenskom procesu u Njemačkoj.« (onih). Marx, koji je 10. oktobra zahvalio EKD-u na ekumenskoj orijentaciji godišnjice reformacije (onih), izjasnio se u nedjelju za ponovno ujedinjenje kršćanskih crkava. »Godinama vodimo kampanju za to. Za to se molim, za to radim”, rekao je Marks za novine Slika u nedjelju (onih).

Protest prošlosti vidio je neraskidivo jedinstvo u pitanju opravdanja ili iskupljenja iu razumijevanju crkve i službe, od čijeg razjašnjenja ovisi zajedništvo crkvenog stola na Večeri Gospodnjoj. Luterova ispovest iz 1537. bila je zasnovana na ovom uvidu: "Dakle, mi smo i ostaćemo večno razvedeni i suprotstavljeni jedni drugima." Intervju za Radio Vatikan izjavio: »Niko nas više ne može razdvojiti!«

Za reformatora, ne samo da se o doktrini opravdanja nije moglo pregovarati, već je i aproksimacija po tom pitanju bila nemoguća. Za njega je razlog tome bio taj što rimokatoličko shvaćanje opravdanja nije imalo uporište u Bibliji, već se moglo odnositi samo na crkvenu tradiciju. Čak bi i opći savjet na kraju bio od koristi, kao što je Luther rano prepoznao, ako bi se o doktrini i praksi vjere 'pregovaralo' i odlučivalo na jedinoj osnovi Svetog pisma. Jer "čak i vijeća mogu i pogriješili", bila je njegova revolucionarna izjava u Lajpciškoj raspravi 1519. Nakon konačnog odvajanja od Rima krajem 1520., svaki pristalica reformacije bio je jasan kao i sam Luter: samo s Biblijom jedina obavezujuća norma – sola scriptura – bila bi obnova crkvene zajednice sa Rimom. Za Rim, međutim, to ne bi značilo ništa manje nego odbacivanje njihovog razumijevanja crkve i službe. Ova cijena je bila previsoka za Rim na Tridentskom saboru (1545-1563). Luter je umro u ranim fazama tog saveta, čiji je neuspeh jasno predvideo. Sa Jeremijom je mogao da kaže: „Hteli smo da izlečimo Babilon, ali on nije ozdravio“ (Jeremija 51,9:XNUMX)

Zaista, pravo rimokatoličko "da" reformacijskom razumijevanju opravdanja neizbježno bi dovelo do samoraspada te crkve. To se jedino moglo »zaboraviti« u ekumenskom dijalogu jer se promijenilo razumijevanje Luteranske crkve o značenju principa Sola Scripura. U osnovnom tekstu Savjeta EKD opravdanje i slobodu. 500 godina reformacije 2017 je li [nazvan:

»Sola scriptura danas se više ne može shvatiti na isti način kao u vrijeme reformacije. Za razliku od reformatora, ljudi su danas svjesni da je stvaranje pojedinačnih biblijskih tekstova i samog biblijskog kanona proces tradicije. Stara opozicija između 'Samo Pismo' i 'Sveto pismo i tradicija', koja je još uvijek određivala reformaciju i kontrareformaciju, više ne funkcionira kao u šesnaestom vijeku... Od sedamnaestog vijeka biblijski tekstovi su istorijski bili i kritički istražena. Stoga se oni više ne mogu shvatiti kao 'Riječ Božja' kao što su bili u vrijeme reformatora. Reformatori su u osnovi pretpostavljali da je biblijske tekstove zaista dao sam Bog. S obzirom na različite verzije teksta ili otkrivanje različitih slojeva teksta, ova ideja se više ne može održati.« (str. 83, 84)

Budući da je Luteranska crkva izgubila temelj koji je nekada vodio do reformacije, mogla je pristupiti Rimu u principu po svakom pitanju. Osnova za to je istorijsko-kritička metoda tumačenja, koja je danas standardna u obje crkve. Ona pravi razliku između "Svetog pisma" i "Božje riječi", što nije identično s Biblijom, ali se u njoj sigurno može čuti. Riječima temeljnog teksta:

»Ljudi se do danas obraćaju u, sa i ispod ovih tekstova i dirnuti su do srži – baš kao što je to iznova i iznova opisano u reformacijskoj teologiji kao karakteristika riječi Božje. U tom smislu, ovi tekstovi se i danas mogu smatrati ›Riječju Božjom‹. Ovo nije apstraktan sud, već opis iskustava s ovim tekstovima: čak i danas, kada ljudi čitaju ili čuju ove tekstove - ne automatski svaki put, već uvijek iznova - osjećaju da sadrže istinu, istinu o sebi, svijetu i Boga koji im pomaže da žive. Stoga ovi tekstovi još uvijek čine kanon Crkve.« (str. 85, 86)

Ekumenski proces se može razumjeti samo pod ovim uslovima. Samo pod tim uslovima može se ekumenski orijentisati karakter današnjeg događaja, koji crkve, politika i društvo svečano obeležavaju.

I to Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja moglo nastati samo okretanjem od reformacijskog principa sola scriptura, također će biti jasno svakom laiku koji, bez predrasuda i s ljubavlju prema istini, detaljno ispituje opsežne činjenice. Koliko više, međutim, upućenom nosiocu protestantskog naslijeđa?

Ali tamo gdje evanđeoska crkva slavi Luthera odvojenog od Luterovih suštinskih briga, gdje, na vrlo simboličnu 500. godišnjicu svog formiranja, ona javno otkriva svoje skupo kupljeno naslijeđe i postaje žrtvom "prijevare" (Danilo 8,25:XNUMX) te sile čija je naslijeđu samo krvlju i suzama i čija su stajališta zapravo ostala nepromijenjena, nad "novim" Wittenbergom je začuo samrtni zvon Reformacije. Protest je zvanično završen i očigledno je istorija od danas.

Time se, međutim, danas daje signal za ponovno rođenje protestantizma! Proročki signal za obnovu protesta, koji je u Zamskoj crkvi u Wittenbergu započeo udarcima čekića, izašao je u neuporedivoj plemenitosti s Luterovih usana u Vormsu 1521. godine i snažno odjeknuo iz usta njemačkih prinčeva u Speyeru 1529. godine, godine. veliki sat istorije, kao u Bahovoj himni.

Zapravo, ništa poslije danas više neće biti isto. Simbolična trudnoća 31. oktobra 2017. ne može se nadmašiti: ono što su crkveni poglavari i teolozi 1999. godine zapisali na papir, kao rezultat višedecenijskog ekumenskog rada, sada šalje svoje "sjajne" zrake u cijeli svijet. Oni su vjesnici nedjeljnih zakona, varljiva zora svijeta pomirenog sa Bogom i samim sobom, uvod u "1000-godišnji Rajh" koji se brzo približava sa "mirom i sigurnošću" za cijelu planetu.

"Kraljevstvo" u kojem, međutim, neće biti mjesta ni za koga ko će vjerovati kao što je vjerovao Martin Luther.

Tetzelove laži nisu potrajale. Papina tijara se pokolebala dok je monah augustinac uzeo svoje pero. Jer Božji Duh je bio u tom peru. Kuća izgrađena "na pesku" (Matej 7,26:20,8) mora da se uruši sama od sebe. 'Oni se oslanjaju na kola i konje; ali mi pamtimo ime GOSPODA, Boga našega.« (Psalam XNUMX:XNUMX) »Riječi« ekumenizma su zasnovane na temelju koji je postojan kao i onaj na kojem je stajao Tetzel. Ali čak ni najmoćniji poduhvat ne može postojati ako nije zasnovan na istini.

»ekumenizam«! Ona je postala diktum za budućnost Evrope i svijeta. To je poruka koja se danas šalje iz Wittenberga. Ali nedostaje standard istine koji je doveo do Reformacije.

„Božjom milošću, ovaj udarac monaha iz Wittenberga uzdrmao je temelje papstva. Svoje pristalice je paralizirao i prestravio. Probudio je hiljade iz sna zablude i praznovjerja. Pitanja koja je postavio u svojim tezama proširila su se po cijeloj Njemačkoj za nekoliko dana, a za nekoliko sedmica prožela su cijelo kršćanstvo" (Elen Vajt, Znakovi vremena, 14. juna 1883.) „Luterov glas je odjekivao sa planina i u dolinama... Potresao je Evropu kao zemljotres.“ (Isto, 19. februar 1894.)

Glasan poklič iz Otkrivenja 18 će stići do svih naroda na ovoj zemlji za vrlo kratko vrijeme. To će pokrenuti srca naših političara i dovesti svakog lidera i građanina naše zemlje i svake druge zemlje do odluke. Kao i u danima nakon 31. oktobra 1517.

“I nakon toga vidjeh anđela kako silazi s neba, koji ima veliku vlast, i zemlja se obasja od njegove slave. I silno povika iz sveg glasa: Pao je, pao je Babilon veliki, i postao je stanište za demone, i zatvor za sve nečiste duhove, i zatvor za svaku nečistu i omraženu pticu. Jer svi su narodi pili vruće vino njenog bluda, i kraljevi zemaljski činili su blud s njom, i trgovci zemaljski su se obogatili od njenog ogromnog bogatstva. I začuh drugi glas s neba, koji govori: Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete udionici u grijesima njezinim, da ne primite njegove pošasti. Jer njihovi grijesi dosežu do neba, i Bog se sjetio bezakonja njihovih.” (Otkrivenje 18,1:5-XNUMX)

Došlo je vrijeme da Luter progovori kada je, nakon što je upoznao svog Otkupitelja, prepoznao da se ono što se odnosilo na njegovog Učitelja odnosi i na njega: „Rodio sam se i došao na svijet da svjedočim istinu.« (Jovan 18,37: 3,7) Kada je kroz sopstveno obraćenje shvatio da večna sudbina miliona ljudi zavisi od propovedanja pravog evanđelja, Propovednik XNUMX:XNUMX postao mu je božanska zapovest da govori i da deluje. Ništa nije moglo umanjiti njegovu želju da radi na spasenju onih oko sebe nakon što je lično sreo Isusa Hrista.

Ali zora posljednjeg protesta, koji je Božja Riječ prorekla, izbija danas, u istom času u kojem je ruka bratstva ispružena od Zamkove crkve u Wittenbergu do rimskog biskupa. (Bogosluženje povodom godišnjice reformacije)

“I reče Bog: Neka bude svjetlost! I postade svjetlost.” (Postanak 1:1,3)