Čuvajte se klizanja! Od Ellen White

Dana 3. ožujka 1522., deset mjeseci nakon zarobljavanja, Luther se oprostio od Wartburga i nastavio put kroz mračne šume prema Wittenbergu.

Bio je pod čarima carstva. Neprijatelji su mu slobodno mogli oduzeti život; prijateljima je bilo zabranjeno da mu pomognu ili čak da ga udome. Carska vlada, potaknuta odlučnim žarom vojvode Jurja Saskog, poduzela je najoštrije mjere protiv njegovih pristaša. Opasnosti po sigurnost reformatora bile su tolike da mu je izborni knez Friedrich, unatoč hitnim zahtjevima da se vrati u Wittenberg, pisao da ostane u svom sigurnom skloništu. Ali Luther je vidio da je djelo evanđelja u opasnosti. Stoga se, ne obazirući se na vlastitu sigurnost, odlučio vratiti u sukob.

Hrabro pismo izborniku

Kad je stigao u grad Borne, pisao je izborniku i objasnio mu zašto je napustio Wartburg:

Odao sam dovoljno poštovanja Vašoj Visosti, rekao je, skrivajući se od očiju javnosti cijelu godinu. Sotona zna da to nisam učinio iz kukavičluka. Ušao bih u Worms i da je u gradu bilo vragova koliko je crijepa na krovovima. Sada se vojvode Georgea, kojega Vaše Visočanstvo spominje kao da me plaši, mnogo manje treba bojati nego jednog vraga. Da se ono što se događa u Wittenbergu dogodilo u Leipzigu [rezidenciji vojvode Georga], smjesta bih uzjahao svog konja i odjahao tamo, čak i ako bi - Vaša Visost oprostila na izrazu - bilo devet dana bezbrojnih Georg- Vojvoda kišilo bi s neba, i svaki bi bio devet puta strašniji od njega! Što smjera ako me napadne? Misli li on da je Krist, gospodine, slamka? Neka Bog odvrati od njega strašni sud koji se nad njim nadvija!

Želim da Vaša Visost zna da idem u Wittenberg pod zaštitom jačom od one izbornog kneza. Nemam namjeru tražiti pomoć od Vaše Visosti, i daleko od toga da želim Vašu zaštitu. Umjesto toga, želim zaštititi vašu visost. Kad bih znao da me Vaša Visost može ili hoće braniti, ne bih došao u Wittenberg. Nikakav svjetovni mač ne može unaprijediti ovaj cilj; Bog mora učiniti sve bez pomoći ili suradnje čovjeka. Tko ima najveću vjeru, ima najbolju obranu; ali je Vaša Visost, čini mi se, još vrlo slaba u vjeri.

Ali budući da Vaša Visost želi znati što treba učiniti, ponizno ću odgovoriti: Vaša Izborna Visost već je učinila previše i ne bi trebala učiniti ništa. Bog neće, niti će dopustiti da ti ili ja planiramo ili izvedemo stvar. Vaše Visočanstvo, poslušajte ovaj savjet.

Što se mene tiče, Vaša Visosti zapamtite svoju dužnost izbornog kneza i izvršavajte upute Njegovog Carskog Veličanstva u svojim gradovima i oblastima, ne predstavljajući nikakvu zapreku svakome tko me želi uhvatiti ili ubiti; jer nitko se ne može suprotstaviti vladajućim vlastima osim onoga koji ih je uspostavio.

Neka Vaša Visost, stoga, ostavi otvorena vrata i omogući siguran prolaz, ako moji neprijatelji osobno dođu ili pošalju svoje izaslanike da me traže na teritoriju Vaše Visosti. Neka sve ide svojim tijekom bez ikakvih neugodnosti ili nedostataka za Vaše Visočanstvo.

Pišem ovo u žurbi da se ne biste osjećali uznemireni mojim dolaskom. Ja svoj posao ne radim s vojvodom Georgom, nego s drugom osobom koja me poznaje i koju ja dobro poznajem.

Razgovor s fanaticima Stübnerom i Borrhausom

Luther se nije vratio u Wittenberg da bi se borio protiv naredbi zemaljskih vladara, već da osujeti planove i odupre se moći kneza tame. U ime GOSPODNJE ponovno je izašao boriti se za istinu. S velikim oprezom i poniznošću, ali također odlučno i čvrsto, dao se na posao, tvrdeći da se sva učenja i radnje trebaju ispitati u odnosu na Božju Riječ. 'Riječju je', rekao je, 'osporiti i protjerati ono što je steklo prostor i utjecaj nasiljem. Praznovjernima ili nevjernicima nije potrebno nasilje. Tko vjeruje približava se, a tko ne vjeruje ostaje podalje. Ne smije se primijeniti nikakva prisila. Zauzeo sam se za slobodu savjesti. Sloboda je prava bit vjere.«

Reformator zapravo nije imao želju susresti se sa zabludjelim ljudima čiji je fanatizam prouzročio toliko zla. Znao je da su to ljudi nagle naravi koji, iako su tvrdili da su posebno prosvijetljeni od Neba, ne bi podnijeli ni najmanje proturječje, pa čak ni najblaži savjet. Uzurpirali su vrhovnu vlast i zahtijevali od svih da bespogovorno priznaju svoje tvrdnje. Međutim, dvojica od tih proroka, Markus Stübner i Martin Borrhaus, zahtijevali su razgovor s Lutherom, što je on bio spreman odobriti. Odlučio je razotkriti oholost ovih varalica i, ako je moguće, spasiti duše koje su oni prevarili.

Stübner je otvorio razgovor izlažući kako želi obnoviti crkvu i reformirati svijet. Luther je slušao s velikim strpljenjem i konačno je odgovorio: "U svemu što ste rekli, ne vidim ništa što bi bilo podržano Svetim pismom. To je samo splet pretpostavki.« Na te riječi Borrhaus je u napadu bijesa lupio šakom po stolu i povikao na Lutherov govor da je uvrijedio Božjeg čovjeka.

"Pavao je objasnio da su znakovi apostola bili učinjeni u znakovima i moćnim djelima među Korinćanima", rekao je Luther. “Želiš li i ti svoje apostolstvo dokazati čudesima?” “Da”, odgovorili su proroci. "Bog kojem služim znat će kako ukrotiti vaše bogove", odgovorio je Luther. Stübner je sada pogledao reformatora i rekao svečanim tonom: "Martine Luthere, slušaj me pažljivo! Sad ću ti reći što se događa u tvojoj duši. Počinjete shvaćati da je moje učenje istinito.«

Luther je šutio na trenutak, a zatim je rekao: "Neka te GOSPODIN kori, Sotono."

Sada su proroci izgubili svu samokontrolu i bijesno povikali: "Duh! duh!" Luther je odgovorio s hladnim prezirom: "Udarit ću tvoj duh po ustima."

Potom se vapaj proroka udvostručio; Borrhaus je, silovitiji od ostalih, jurio i bjesnio dok mu nije pošla pjena. Kao rezultat razgovora, lažni proroci napustili su Wittenberg istog dana.

Neko je vrijeme fanatizam bio suzdržan; ali nekoliko godina kasnije izbio je s većim nasiljem i strašnijim posljedicama. Luther je o vođama ovog pokreta rekao: 'Za njih je Sveto pismo bilo samo mrtvo slovo na papiru; svi su počeli vrištati, 'Duh! duh!« Ali sigurno neću slijediti kamo je njen duh vodi. Neka me Bog u svojoj milosti zaštiti od crkve u kojoj su samo sveci. Želim biti u zajedništvu s poniznima, slabima, bolesnima, koji znaju i osjećaju svoje grijehe te uzdišu i vape Bogu iz dna svoga srca za utjehu i oslobođenje.”

Thomas Müntzer: Kako politička strast može dovesti do nereda i krvoprolića

Thomas Müntzer, najaktivniji od ovih fanatika, bio je čovjek znatnih sposobnosti koje bi mu, pravilno primijenjene, omogućile da čini dobro; ali on još nije razumio abecedu kršćanstva; nije poznavao svoje vlastito srce i užasno mu je nedostajala prava poniznost. Ipak, zamišljao je da ga je Bog zadužio da reformira svijet, zaboravljajući, poput mnogih drugih entuzijasta, da je reforma trebala početi od njega samog. Pogrešni spisi koje je čitao u mladosti krivo su usmjerili njegov karakter i život. Bio je i ambiciozan u pogledu položaja i utjecaja i nije želio biti inferioran ni od koga, pa ni od Luthera. Optužio je reformatore da su uspostavili svojevrsno papinstvo i formirali crkve koje nisu bile čiste i svete samim svojim pridržavanjem Bibliji.

"Luther", rekao je Müntzer, "oslobodio je savjest ljudi papinskog jarma. Ali ostavio ih je u tjelesnoj slobodi i nije ih poučio da se oslanjaju na Duha i da traže svjetlo izravno u Bogu.« Müntzer se smatrao pozvanim od Boga da ispravi ovo veliko zlo i smatrao je da su poticaji Duha sredstvo kojim se to da se ostvari. Oni koji imaju Duha imaju pravu vjeru, čak i ako nikada nisu čitali pisanu riječ. "Pogani i Turci", rekao je, "bolje su pripremljeni za primanje Duha od mnogih kršćana koji nas nazivaju entuzijastima."

Rušiti je uvijek lakše nego graditi. Okretanje kotača reforme također je lakše nego vući kočiju uz strmu padinu. Još uvijek postoje ljudi koji prihvaćaju taman toliko istine da prođu kao reformatori, ali su previše samopouzdani da bi ih poučavali oni koje Bog uči. Takvi uvijek vode izravno od mjesta gdje Bog želi da Njegov narod ide.

Müntzer je učio da svi koji žele primiti duh moraju umrtviti tijelo i nositi poderanu odjeću. Morali bi zanemariti tijelo, staviti tužno lice, ostaviti sve svoje bivše drugove i povući se na usamljena mjesta kako bi molili Božju naklonost. “Tada,” rekao je, “Bog će doći i govoriti nam kao što je govorio Abrahamu, Izaku i Jakovu. Ako to nije učinio, ne bi bio vrijedan naše pažnje.” Stoga je, poput samog Lucifera, ovaj zabludjeli čovjek postavio uvjete Bogu i odbio priznati njegov autoritet osim ako nije ispunio te uvjete.

Ljudi prirodno vole divno i sve što laska njihovom ponosu. Muntzerove ideje prihvatio je znatan dio malog krda kojim je on predsjedao. Zatim je osudio svaki red i ceremoniju u javnom bogoslužju, izjavljujući da je poslušnost prinčevima ravna pokušaju služenja i Bogu i Belialu. Zatim je na čelu svoje pratnje marširao do kapelice koju su posjećivali hodočasnici sa svih strana i uništio je. Nakon ovog čina nasilja bio je prisiljen napustiti to područje i lutao je od mjesta do mjesta u Njemačkoj, pa čak i do Švicarske, posvuda raspirujući duh pobune i razvijajući svoj plan za opću revoluciju.

Za one koji su već počeli zbacivati ​​papinski jaram, ograničenja državne vlasti postajala su preteška. Müntzerovo revolucionarno učenje, zbog kojeg se obratio Bogu, navelo ih je da napuste sva ograničenja i daju slobodu svojim predrasudama i strastima. Uslijedile su najstrašnije scene nereda i nereda, a polja Njemačke bila su natopljena krvlju.

Martin Luther: Stigmatizacija kroz golubovo razmišljanje

Muka koju je Luther tako davno prije iskusio u svojoj ćeliji u Erfurtu sada je pritiskala njegovu dušu dvostruko više nego što je vidio utjecaj fanatizma na reformaciju. Kneževi su ponavljali, a mnogi su u to vjerovali, da je Lutherovo učenje uzrok ustanka. Iako je ova optužba bila potpuno neutemeljena, reformatoru je mogla izazvati samo veliku nevolju. Činilo se da više ne može podnijeti da se djelo Neba toliko degradira, povezujući ga s najnižim fanatizmom. S druge strane, Muntzer i svi vođe pobune mrzili su Luthera jer ne samo da se protivio njihovim učenjima i nijekao njihovu tvrdnju o božanskom nadahnuću, nego ih je također proglasio pobunjenicima protiv državne vlasti. Za osvetu su ga prokazali kao niskog licemjera. Činilo se da je navukao neprijateljstvo prinčeva i naroda.

Sljedbenici Rima radovali su se u iščekivanju neposredne propasti reformacije, čak su okrivljavali Luthera za pogreške koje je dao sve od sebe da ispravi. Lažno tvrdeći da im je učinjena nepravda, fanatična stranka uspjela je pridobiti simpatije velikih dijelova stanovništva. Kao što to često biva s onima koji stanu na pogrešnu stranu, smatrani su mučenicima. Oni koji su učinili sve što su mogli da unište djelo reformacije bili su stoga žaljeni i hvaljeni kao žrtve okrutnosti i ugnjetavanja. Sve je ovo bilo Sotonino djelo, vođeno istim duhom pobune koji se prvi put očitovao na nebu.

Sotonina težnja za nadmoći izazvala je neslogu među anđelima. Moćni Lucifer, "sin zore", zahtijevao je više časti i autoriteta nego što je čak i Sin Božji dobio; i ne dobivši to, odlučio je pobuniti se protiv nebeske vlade. Stoga se obratio anđeoskim četama, požalio se na Božju nepravednost i izjavio da mu je učinjena velika nepravda. Svojim pogrešnim prikazima privukao je trećinu svih nebeskih anđela na svoju stranu; a njihova je zabluda bila toliko jaka da se nisu mogli ispraviti; prionuli su uz Lucifera i zajedno s njim bili protjerani iz raja.

Od svog pada, Sotona je nastavio s istim djelom pobune i laži. On neprestano radi na tome da zavara umove ljudi i natjera ih da grijeh nazivaju pravednošću, a pravednost grijehom. Kako je njegov rad bio uspješan! Koliko su često vjerni Božji sluge obasuti ukorima i prijekorima jer se neustrašivo zalažu za istinu! Ljude koji su samo sotonini agenti hvale i laskaju, pa čak i smatraju mučenicima. Ali oni koje treba poštivati ​​zbog njihove vjernosti Bogu i stoga ih podržavati izopćeni su i pod sumnjom i nepovjerenjem. Sotonina borba nije završila kada je protjeran s neba; nastavlja se iz stoljeća u stoljeće, sve do danas 1883.

Kad se vlastite misli uzimaju za Božji glas

Fanatični učitelji prepustili su se dojmovima i svaku su misao uma nazivali glasom Božjim; posljedično su otišli u krajnost. “Isus je,” rekli su, “zapovjedio svojim sljedbenicima da postanu poput djece”; pa su plesali ulicama, pljeskali rukama i čak se bacali u pijesak. Neki su spaljivali svoje Biblije, uzvikujući: “Slovo ubija, ali duh oživljava!” Propovjednici su se na propovjedaonici ponašali na najgrozniji i najneprimjereniji način, ponekad čak i skačući s propovjedaonice u zajednicu. Na taj su način željeli praktično ilustrirati da svi oblici i naredbe dolaze od Sotone i da je njihova dužnost slomiti svaki jaram, a također i vjerodostojno pokazati svoje osjećaje.

Luther je hrabro prosvjedovao protiv ovih prijestupa i objavio svijetu da je reformacija potpuno drugačija od ovog neurednog elementa. No, za te su ga zloporabe i dalje optuživali oni koji su željeli stigmatizirati njegov rad.

Racionalizam, katolicizam, fanatizam i protestantizam u usporedbi

Luther je neustrašivo branio istinu od napada sa svih strana. Božja se riječ pokazala moćnim oružjem u svakom sukobu. Tom se riječju borio protiv samoproglašene moći pape i racionalističke filozofije učenjaka, dok je stajao čvrsto poput stijene protiv fanatizma koji je htio iskoristiti reformaciju.

Svaki od ovih suprotnih elemenata na svoj način poništava sigurnu riječ proroštva i uzdignutu ljudsku mudrost do izvora vjerske istine i znanja: (1) Racionalizam pobožanstvenjuje razum i čini ga kriterijem za religiju. (2) Rimokatolicizam za svog suverenog poglavara tvrdi da je nadahnuće neprekinuto sišlo od apostola i nepromjenjivo kroz sva vremena. Na taj se način svetim plaštem apostolskoga povjerenstva ozakonjuje svako prelaženje granica i korupcija. (3) Nadahnuće za koje tvrde Müntzer i njegovi sljedbenici ne izvire ni iz jednog izvora višeg od hirova mašte, a njegov utjecaj potkopava svaki ljudski ili božanski autoritet. (4) Pravo se kršćanstvo, međutim, oslanja na Božju Riječ kao veliku riznicu nadahnute istine i kao mjerilo i probni kamen sveg nadahnuća.

Iz Znakovi vremena, 25. listopada 1883. god