Članak iz nadam se DANAS 1 pretražiti. Jean-Henry Merle D'aubigne

Johannes Luther želio je od svog sina napraviti učenjaka. Godine 1497., kad je Martin imao četrnaest godina, otac ga je poslao u franjevačku školu u Magdeburgu. U dobru i zlu, njegova se majka morala složiti, pa se Martin pripremio za odlazak od kuće.

Magdeburg je za Martina bio kao novi svijet. Učiti je morao pod brojnim poteškoćama jer je jedva imao za život. Bilo mu je sramotno što je u slobodno vrijeme morao prositi za kruh s drugom djecom koja su bila još siromašnija od njega.

Johannes i Margaret Luther čuli su kako njihov sin teško zarađuje za život u Magdeburgu, pa su ga nakon manje od godinu dana poslali u Eisenach, gdje je bila poznata škola. U ovom gradu imali su mnogo rodbine. Iako su Johannes i Margaret imali više novca nego prije, nisu mogli zadržati svog sina na mjestu gdje ga nitko nije poznavao. Osim Martina, njih dvoje su imali još djece. Johannes Luther je svojim radom zarađivao tek nešto više nego što mu je bilo potrebno za uzdržavanje obitelji. Nadao se da će Martin u Eisenachu moći lakše pronaći sredstva za život. Ali ni Martinu nije bilo ništa bolje u ovom gradu. Njegovi tamošnji rođaci nisu se brinuli o njemu – vjerojatno zato što su i sami bili jako siromašni.

Mučen glađu, mladi je student bio prisiljen, kao iu Magdeburgu, sa svojim školskim kolegama pjevati od kuće do kuće kako bi zaradio za koru kruha. No umjesto da mu daju hranu, jadnom i skromnom Martinu su samo sasute teške riječi u lice. Shrvan tugom, potajno je prolio mnogo suza i bojao se za budućnost.

"Pobožna gospođa od Shunema"

Jednog dana - upravo su ga vratili iz tri kuće i kanio se vratiti u svoj stan i brzo - zastao je nepomično na Trgu svetog Jurja i izgubio se u turobnim mislima pred kućom uglednog građanina. Bi li se morao odreći obrazovanja zbog nedostatka hrane, vratiti se i raditi s ocem u rudnicima Mansfeldt?

Odjednom se otvore vrata! Na pragu se pojavljuje žena. To je Ursula, žena Conrada Cotte i kći gradonačelnika Ilefelda. Kronika iz Eisenacha naziva je "pobožnom ženom iz Šunema" u spomen na mladu udovicu koja je tako hitno pozvala proroka Elisu da ostane i jede. Ova pobožna žena iz Shunema po imenu Ursula često je primjećivala mladog Martina u crkvi. Bila je impresionirana njegovim ugodnim glasom i njegovom predanošću. Čula je grube riječi koje je jadni student morao podnijeti, a kad ga je vidjela kako tužan stoji ispred njezinih vrata, htjela mu je pomoći, pozvala ga je unutra i dala mu nešto da utaži glad.

Conrad je podržavao dobrotvorni rad svoje žene. Dapače, toliko je uživao u dječakovom društvu da ga je nekoliko dana kasnije potpuno udomio. Od sada je njegovo obrazovanje bilo osigurano. Nije se morao vratiti u rudnike Mansfeldt i zakopati svoje bogomdane talente. U trenutku kada nije znao što će biti s njim, Bog mu je otvorio srce i dom kršćanske obitelji. To iskustvo dalo mu je ono povjerenje u Boga koje nisu mogle poljuljati ni najteže kušnje koje su ga kasnije čekale.

sretna vremena

Luther je iskusio potpuno drugačiju vrstu života u kućanstvu Cotta nego što je poznavao prije. Njegov život sada je tekao mirno, bez potrebe i briga. Postao je vedriji, radosniji i otvoreniji. Sve su se njegove sposobnosti probudile u toplim zrakama milosrđa i počeo je uživati ​​u životu, vedrini i sreći. Njegove su molitve postale gorljivije, njegova žeđ za znanjem veća, a njegovo učenje brže.

Uz književnost i znanost sada je upoznao i likovnu umjetnost. Naučio je svirati flautu i lutnju. Svoj izvrsni kontralt glas često je pratio lutnjom i tako nalazio radost u tužnim satima. Uživao je svojim pjesmama iskazivati ​​duboku zahvalnost svojoj posvojiteljici. I sam je volio ovu umjetnost do duboke starosti i skladao je tekstove i melodije nekih od najboljih njemačkih pjesama. Bila su to sretna vremena za Luthera. Nikad se nije mogao sjetiti nje a da se ne osjeti duboko dirnutim.

»Nema ništa ljepše na svijetu od srca dobre žene.«

Mnogo godina kasnije, jedan od Conradovih sinova došao je u Wittenberg studirati. U to je vrijeme siromašni student iz Eisenacha već postao najpoznatiji profesor svoga vremena. Luther ga je rado primio za svoj stol i pod svoj krov. Želio je nešto vratiti Conradovom sinu za dobrotu koju je primio od svojih roditelja. O toj pobožnoj ženi koja se brinula o njemu kad ga je cijeli svijet protjerao, izrekao je ove divne misli: "Nema ništa ljepše na zemlji od srca dobre žene."

nikad zaboraviti

Luther se nikada nije sramio što je u njegovom životu bilo dana kada je, mučen glađu, morao žalosno moliti za svoj kruh svagdašnji. Nikako! Sa zahvalnošću je govorio o velikom siromaštvu svoje mladosti. Vidio ih je kao Božje sredstvo da ga učini onim što je kasnije postao, i zahvaljivao je Bogu na tome. Ovaj veliki čovjek je u tim skromnim počecima vidio razlog zašto je kasnije postao tako slavan. Nije htio zaboraviti da je glas koji je potresao Carstvo i svijet jednom morao moliti za koru kruha na ulicama malog grada.

Izvor:
Jean-Henri Merle d'Aubigne, Povijest reformacije šesnaestog stoljeća, 1. svezak: Povijest reformacije, 2. knjiga: Mladost, obraćenje i rani Lutherov rad 1483.-1517., str. 51, 52.

Nastavite čitati u nadam se DANAS 1