Gledanje muslimana novim očima. Autor Stephan Kobes

Vrijeme čitanja: 5 minuta

Godine 2017., na putovanju kroz Maroko, prvi put sam došao u bliski kontakt s muslimanima. Bila su tri vrlo upečatljiva iskustva koja su mi pokazala vrijednost i ljepotu ljudi u arapskoj kulturi.

Već prvi dan po dolasku krenuli smo iz Marrakecha preko zemlje u smjeru Fèsa. U rano jutro cijeli je krajolik bio prekriven maglom. Bilo je hladno. Ali onda se magla odjednom digla kad smo došli do granice prvog gradića na ruti. Sunce je sjalo na jarkoplavom nebu. Naš je autobus prešao grad bez zaustavljanja. Kad smo se ponovno izvezli iz gradića, cijeli je krajolik odjednom ostao skriven iza guste izmaglice i magle. Kad smo stigli do sljedećeg grada, magla se digla i sunce je ponovno zasjalo u svoj svojoj ljepoti. Kad smo prošli granice grada, hladna se magla ponovno nadvila nad krajolik. Uzorak je bio toliko upečatljiv da sam se obratio Bogu u molitvi: "Zašto sunce sja nad svakim mjestom kroz koje se vozimo dok je ostatak krajolika obavijen ovom hladnom maglom?" Tada sam u svom unutarnjem uhu čuo slabašan glas. : "Misliš li da ne dopuštam da svjetlo nebesko obasja ljude koji me svaki dan traže u molitvi?"

Nisam bio spreman na takvu pomisao. Ali natjerao me da se predomislim. Zapravo, vidio sam šiljate tornjeve bezbrojnih minareta duž cijele rute. Kada je mujezin pozvao, primjetan broj ljudi je prestao raditi i otišao na namaz. U svakom slučaju, ljudi su u svakodnevnom životu odvajali mnogo vremena za molitvu Bogu. Taj tihi glas koji sam čula tog jutra uzdrmao je zid mojih predrasuda i pripremio me da tijekom svog boravka na ljude gledam drugim očima.

Nekoliko dana kasnije otišao sam s malom grupom na putovanje u Saharu. Nakon što su nas neki beduini raskošno počastili, povukao sam se iz kampa i otišao u pustinju moliti. Bilo je kasno. Pala je noć. Ali mjesec je jarko sjao nad pustinjom. Atmosfera je upravo pozivala na razgovor s Bogom u tišini prirode. Nakon nekoliko stotina metara hodanja u pustinju, shvatio sam da nisam sam. Netko drugi je imao potpuno istu ideju kao ja. Nekih 20 metara dalje jedan beduin se spremao na namaz. Gledao sam sa zanimanjem (da, imao sam pomiješane osjećaje o tome jer molitva nije čin u kojem uživam gledati ljude... ali jednostavno nisam mogao skrenuti pogled!). Način na koji je molio bio je fascinantan. Naravno da nisam razumjela ni riječi (čak i ako je molio naglas). Ali držanje je bilo vrlo izražajno: kad se naklonio do zemlje na svom malom molitvenom prostirci, mogao sam samo pročitati iskrenu poniznost u njegovom držanju. Međutim, kad se ponovno uspravio, zauzeo je tako dostojanstven stav da sam rijetko vidio ljudsko biće. To me se jako dojmilo. Bila je to izmjena poniznosti i dostojanstva, poniznosti i dostojanstva, poniznosti i dostojanstva, iz koje sam konačno mogao izvući pravu bit vjere: ništa nikada nije toliko uvjerilo moje srce da je istinska poniznost za nas ljude samo početak uzdići se do pravog dostojanstva, poput molitve onog mladog beduina te noći.

Drugi dan našao sam se u džamiji Hassana II u Casablanci. Bio je ožujak. Oblaci su se nadvili nad džamiju. Nakon što sam izbliza vidio ovu fascinantnu građevinu, prošetao sam trgom ispred džamije. Bio sam zapanjen koliko hiljada muslimana ovdje zajedno slave Allaha na praznicima. Svi stanovnici mog rodnog grada (Zwickau je nekada imao preko 100.000 stanovnika) ovdje bi imali prostora da se istovremeno klanjaju Bogu u džamiji i na trgu ispred nje. Rečeno mi je da se događa iu dane praznika da se toliko mnogo muslimana okupi u ovoj džamiji da obožavaju Allaha. Onda se iznenada dogodilo nešto što je na mene ostavilo dubok dojam: zapuhao je jak vjetar s mora. Oblaci su se razbili i sunce se probilo, okupavši cijelu džamiju jarkom, toplom svjetlošću. Kada se to dogodilo, u mislima sam vidio tri meleka kako lete iznad džamije donoseći poruku vjernicima. To mi je bilo jako fascinantno. Tada sam shvatio da će se trostruka anđeoska poruka propovijedati i među muslimanima! I da će biti mnogo hiljada muslimana koji će sa zahvalnošću prihvatiti ovu poruku i pokupiti svjetlo koje im još nedostaje u ibadetu.

Da, naravno da sam također shvatio da se poruke tri anđela tamo mogu čuti samo ako drugi ljudi koji ih već poznaju odu tamo da ih obznane.

Dok sam sjedio u autobusu i posljednji put gledao u džamiju, mladi Marokanac prošao je pokraj autobusa na kojem sam sjedio. Kad me ugledao, naglo je stao. Tada mu se cijelo lice ozarilo. Pokazao je na svoju bradu, zatim na moju, stavio ruku na prsa i kimnuo mi s mješavinom radosti, poniznosti i ljubavi. Zatim je nastavio svojim putem. Nikad nisam doživio ovako nešto. Ali zgrabilo me za srce.

Sve u svemu, boravak u Maroku mi je otvorio oči. Vidio sam koliko vrijednih ljudi ima u muslimanskim zemljama, koliko ih iskreno poseže Bogu, kako se srdačno odnose jedni prema drugima i kako graciozan može biti njihov način ibadeta. Bog je zasadio sjeme u moje srce koje je uskoro trebalo niknuti...

Lijepo je kada Isus izlijeva svoju ljubav u naša srca i kroz to bolje razumijemo svoje poslanje.