Opraštanje, pomirenje i samoodricanje kao otvaranje vrata Duhu Svetome. Autor: Klaus Reinprecht

Vrijeme čitanja: 5 minuta

Tijekom moje šetnje šumom 9. siječnja ove godine spale su mi ljuske s očiju: Dugo sam razmišljao o velikoj povezanosti uzroka i bolesti, kako je opisano u sljedećem dijelu:

„Dakle, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodnju, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje... Stoga su mnogi od vas slabi i bolesni, a veliki broj vas je i usnulo.“ (1. Korinćanima 11,27.30. : XNUMX)

Iz prethodnog konteksta, moglo bi se na brzinu svesti nedostojnost jednostavno na gladno konzumiranje kruha i vina. Ali što zapravo znači nedostojno blagovanje sakramenta?

Smisao Večere Gospodnje je s jedne strane sjećanje na Isusovu žrtvu, a s druge strane prethodno ispitivanje vlastitog srca. Sudjelovanje nedostojno znači: nema pravo na to. Nemamo pravo na oprost ako sami ne opraštamo ili se ne kajemo za grijehe. Pranje nogu nas želi podsjetiti i opomenuti da kruh i vino (tj. žrtvena smrt i oproštenje po Isusu) imaju svoj učinak i ispunjavaju svoju svrhu samo onda kada smo mi sami u miru s Bogom, ali i sa svojom okolinom.

Tražiti oproštenje, iskupiti se, pomiriti se - to je naš dio u Večeri Gospodnjoj. Tada – i samo tada – imamo Božju sigurnost. Ako ne izvršimo svoj dio, nedostojno blagujemo sakrament. Budući da nam Bog može oprostiti samo kao što mi opraštamo svojim dužnicima, krivnja tada ostaje s nama, a Božji dar oprosta, Njegovi obećani blagoslovi, ne dopiru do nas.

Dakle, zašto je toliko mnogo nas slabih i bolesnih, ili čak (očigledno prerano) mrtvih? Zato što Bog ne može u izobilju izliti svoje blagoslove, Duha, plodove i darove Duha u naša srca.

Isus je zabranio svojim učenicima svaki aktivizam prije svog uzašašća. Nije im dao nikakve koncepte, nikakvu strukturu, čak ni zadatak osnivanja crkve. Rekao im je samo da čekaju u Jeruzalemu dok se ne ispuni “Očevo obećanje” (Dj 1,4). dana? mjeseci? Godine?

Učenici su dijelili vrijeme kako bi bili čisti, nadvladali ponos, ambiciju i samoostvarenje te oprostili jedni drugima. Onda kada je sve to bilo učinjeno, nakon 10 dana, Duh Sveti se mogao izliti. Taj se događaj mogao dogoditi drugog dana ili desetljećima kasnije, ovisno o njihovoj volji. Ali sada je Duh bio izliven i darovi Duha bili su u izobilju: mrtvi su uskrsnuli, bolesni ozdravili, zli duhovi istjerani. Pedesetnica kao rezultat istinskog obraćenja, iskrenog međusobnog priznanja krivnje.

Ako danas vrlo, vrlo rijetko opažamo i doživljavamo darove duha, ali i plodove duha, razlog je što nedostojno blagujemo Večeru Gospodnju, tj. ne radimo zadaću. Kao pojedinci, obitelji, zajednice, institucije.

To je još jedan od razloga zašto među nama ima toliko bolesnika i patnika, a veliki broj ih je prerano umro. Naravno, to nije jedini razlog bolesti i patnje, ali vjerojatno puno važniji nego što pretpostavljamo.

Još desetljećima možemo moliti za kasnu kišu – ako joj se ne otvorimo, neće doći u naša srca.

Sliku duhovskog okupljanja možemo nositi sa sobom kao pripremu za sljedeću večeru: dani ispovijedi, sređivanja, traženja oproštenja i praštanja završavaju pranjem nogu. Tada smo spremni primiti Isusovu žrtvu, Njegovo oproštenje, ali i Njegov dar – Duha Svetoga, Njegov plod, Njegove darove.