Pjesme iz Holokausta: pjevanje u mraku

Pjesme iz Holokausta: pjevanje u mraku
Foto: www.rachelhymanmusic.com

Jevrejska adventistička pjevačica Rachel Hyman objavila je novi album kojim u određenoj mjeri ispunjava biblijsku zapovijest: »Utješi, utješi, narode moj!« i »Plači s onima koji plaču!« Autor: Rachel Hyman

Mesijanski uspon Adolfa Hitlera obećavao je svjetlost svima, ali je njegova vladavina donijela nemilosrdnu tamu. Hitlerov holokaust nije samo uništio jevrejske muškarce, žene i djecu – on je također povukao rub duše i prijetio da razotkrije samo tkivo čovječanstva. Ipak, pod baldahinom pušaka čavrljajući i guskajućim kokodanjem, patnici su komponovali prkosne, očajne pjesme koje su svjedočile o njihovoj hrabrosti. Suočili su se sa realnošću i prihvatili je.

Ove pesme pozivaju slušaoca 21. veka na povratak u Holokaust. Oni ga čine svjedokom neizrecive simfonije zla koja je utišala sve druge pjesme, a ipak dala ovim pjesmama prednost. Muzika koja slama naša srca gde god da je namenjena. Za sve one čije je čovječanstvo ugušilo zlo, ali čiji je posljednji dah bio hrabar u nadi; za ove izbjeglice, zatvorenike i nepoželjne, i mi moramo biti slomljeni.

Jevrejska muzika u krvi

Eteričan, ali duševan mecosopran glas Rachel Hyman bez napora prenosi ove sirove, bolne teme do neistraženih vrhova. Na svojoj turneji po Evropi i Sjedinjenim Državama, Rachel je otkrila veliku potrebu za bogatom duševnošću svojstvenom hebrejskim pjesmama. Ova muzika joj je bila u krvi od detinjstva kada ju je slušala kao devojčica u sinagogi. Njenu vezu sa ovim pjesmama pojačao je njen djed, Benjamin Hyman, koji je bio neumorni aktivista u ligi protiv klevete. Rejčel je poverovala da jevrejska muzika – posebno muzika iz Holokausta – može da doprinese cilju njenog dede: da stavi tačku na antisemitizam podsećajući nas da se zlo zapravo ne svodi na rasu, religiju ili religiju koja brine o boji kože.

Rachel je dovela producenticu Marteen Andruet nominiranu za Grammyja, koja je, sasvim prikladno, učila hebrejski isključivo iz zabave. Iako je Marteenovo produkcijsko iskustvo obuhvatalo širok spektar stilova, on je takođe stekao ime po izuzetnim klasičnim instrumentima.

Prvi engleski album holokausta

Ubrzo nakon što je upoznala Marteen, Rachel je bila šokirana kada je saznala da nijedan od dostupnih albuma o holokaustu nikada nije snimljen na engleskom. Smatrala je da je izuzetno važno oživjeti pjesme na ovaj način. Pojedinačni komadi su se tako savršeno uklopili da nove generacije sada mogu čuti glasove onih koji su prošli prije njih. Kao da ih koordiniše božanska ruka, susrele su se zamahnute žice i sopran koji se uzdiže i rodila se ideja o albumu o holokaustu.

Album Holokausta, kako je Rejčel zamislila, bio bi više od prelepo umetničko delo; to bi bila lekcija istorije o muzici na jidišu u Drugom svetskom ratu 1939-42.

Nit koja ih tka zajedno

Kada bismo iznenada stali usred nemačko-židovske ili aškenaske zajednice u predratnim godinama, čuli bismo ljupke tonove melodija otpevanih na jidišu. Pokrivali su sve od rođenja do smrti, humor, godišnja doba, vjeru i politiku. Evropski Jevreji su utkali svoje živote u konac pesme, poštujući svoje kompozitore i tekstopisce kao verne čuvare svog kulturnog nasleđa. Nasuprot našem individualizmu u zapadnom svijetu, ovi kreativci su nesebično darovali svoje intelektualno vlasništvo za opće dobro i prirodno su očekivali da se njihove melodije i tekstovi prilagođavaju konkretnoj prilici.

Ova muzika je preovladavala godinama. Narodne pjesme našle su se u koncertnim dvoranama, a jednostavne melodije i zvučne sekvence postale su klasika. Ali vitalnost umjetnosti bila je dobro očuvana - toliko dobro da kuga nacionalsocijalizma, koja je oduzela sve od naroda, nije uspjela da im otme muziku, glas njihove nacionalne duše.

Aušvic u pesmi

Rachel se kocka izdavanjem ovih pjesama. Dok je ovozemaljski svijet dostigao vrhunac svog traženja zadovoljstva, on pjeva o strašnim tugama; dok naše misli o samoosnaživanju rastu, ona pjeva o ljudima koji su postali bespomoćni. Kako se to može klasifikovati? Jevreji su izgubili sve što nam mnogo znači; oni i dalje zadržavaju avet naših najgorih strahova. Da su ipak stvorili ljepotu usred ovog haosa pokazuje šta Viktor frankl kao jedinu stvar koju nikada ne možemo izgubiti - "poslednju od ljudskih sloboda - izbor kakav stav želimo zauzeti u bilo kojoj situaciji, naš vlastiti izbor". Franklova kolegica Edith Eva Eger prisjeća se kako je ležala na travi, iznemogala od gladi, a opet radosna što još uvijek može birati koju će vlat trave jesti. Na putu za Aušvic, njena majka je rekla: „Niko ti ne može uzeti ono što si stavio u svoje srce.“ Držala se tih reči, poput tekstopisaca i pesnika koji su kroz ove pesme pronašli slobodu i smisao.

Singing in the Dark je dvostruki album. Na prvom CD-u svakoj pjesmi prethodi svjedočanstvo preživjelog Holokausta da Shoah Foundation ljubazno osigurala Rachel. (52.000 intervjua sa preživjelima Holokausta – preko 900 od njih na njemačkom – može se pristupiti ovdje: www.vha.fu-berlin.de.) Na drugom CD-u su samo pjesme. Slušaoci će dobiti puni uticaj pjesama samo ako preslušaju prvi CD barem jednom prije slušanja drugog CD-a.

Glasovi preživjelih pričaju duboku priču s tupom iskrenošću. Priče poput one o Aliciji Eplman-Jurman, čiji su je sugrađani Jevreji gurnuli kroz prozor voza koji je išao prema gasnoj komori, ostavljajući je jedinom preživelom u svom gradu. Rubin Sulia priča priču o nepoznatom heroju kome su esesovci iskopali oči, ali koji im još uvek nije rekao gde se nalaze tajni bunkeri. Ferdinand Tyroler se zaljubio u izvjesnu Edith i imao je s njom nevjerovatnu aferu u Auschwitzu. Rabini u kasarni Manfreda Straussa u Buchenwaldu organizirali su službu i predvodili pjevanje. Ali esesovci su otvorili vatru na krov kasarne i zapretili: „Prestanite da pevate, inače ćemo pucati u kasarnu!“ Oni su ipak pevali i vojnici su prestali da pucaju. Ove i druge priče nas veoma zbližavaju sa pjesmama i poštovanjem prema ljudima koji su pretrpjeli neizrecive gubitke.

Pevaj tugu

Jevreji, Tora, Talmud - niko od njih se ne plaši da izrazi bolna osećanja. Ovaj snimak karakteriše upravo ovo svojstvo. Ona se bez stida predaje tragičnoj stvarnosti Holokausta. Značajno je da je Rachel tokom snimanja dijagnosticirana Lajmska bolest, zbog čega su snimci sami po sebi bolni. Kako su se svjetla u studiju gasila i pjesme su joj svirale u slušalicama, počela je da radi ono što su Jevreji uvijek radili u vremenima bola i haosa. Počela je da peva u mraku.

CD se može naručiti ovdje: www.rachelhymanmusic.com/#!home/mainPage


Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

Slažem se sa čuvanjem i obradom mojih podataka u skladu sa EU-DSGVO i prihvatam uslove zaštite podataka.