Zora posljednjeg velikog prosvjeda izbija na ovaj povijesni dan. Zora je iza nas, nježni sjaj prve zore ovog snažnog prosvjeda koji prethodi Isusovom povratku obasjava Njemačku i svijet. Na 500. obljetnicu početka reformacije, obnova velikog, eshatološkog adventnog pokreta dobit će svjetlo koje će cijelo čovječanstvo vidjeti u njegovoj iscjeliteljskoj snazi.

Danas dokumentira smrt službenog protestantizma. Prosvjed evangeličke crkve pripada povijesti. U ožujku 2014. kršćanski je svijet primijetio kada je anglikanski biskup Tony Palmer rekao istaknutim predstavnicima evanđeoskog i karizmatskog pokreta: "Prosvjed je gotov". Zajednička izjava o doktrini opravdanja između Luteranske svjetske federacije i Rimokatoličke crkve 1999. godine. Prošlo je 3 i pol godine od Palmerova povijesnog govora, kratko vrijeme u kojem se prosvjed održao i u crkvama Husita i Waldenza, velikih preteča reformacije. došao je kraj. Gotovo sve crkvene zajednice proizašle iz reformacije zapravo su okončale prosvjed koji ih je doveo do postojanja. De jure ih je pronašao Zajednička izjava Drugi potpisnik u Svjetskom vijeću metodističkih crkava 23. srpnja 2006., a 04. srpnja 2017. na ekumenskoj svečanosti u Wittenbergu deklaraciji se pridružila i Svjetska zajednica reformiranih crkava. Dosadašnje doktrinarne osude u svezi s najvažnijim pitanjem čovjekova puta spasenja na papiru su stvar prošlosti.

Službeno više nema »protestanata«. Ovo je veliki signal današnjice. „Pomirena“ s Rimom u središnjem nauku o opravdanju, u duhu ekumenskog zajedništva, Protestantska Crkva se osvrće na ono što se dogodilo prije 500 godina. Cijela obljetnica reformacije, koja je započela na današnji dan prije godinu dana, obilježena je ekumenskim slavljima koja su željela svijetu poručiti: otklonjeni su uzroci "bolne" crkvene podjele na Zapadu.

Današnje svetkovinsko bogoslužje u Wittenbergu stoga karakterizira i nastajući, dovršeni ekumenizam, u smislu punog zajedništva u večeri Gospodnjoj i euharistiji između Protestantske i Rimokatoličke Crkve, za čim obje Crkve otvoreno žude. “Vidljivo jedinstvo u pomirenoj različitosti”, s razlikama koje mogu ostati, ali koje su izgubile karakter razdvajanja crkava – obje su se Crkve posvetile ovom cilju, bez obzira na to hoće li to u konačnici dovesti do ponovnog ujedinjenja crkava ili ne.

Na teološkoj razini, osim pitanja euharistije, samo pitanje poimanja službe i Crkve koja je s njom usko protkana ima karakter koji dijeli crkve u ekumenskom dijalogu. Današnji će se ekumenski teološki rad više nego ikada prije usredotočiti na to. Za papu Franju, međutim, konsenzus koji ovdje još nedostaje ne čini se stvarnom preprekom na putu crkvenog zajedništva oko "Stola Gospodnjeg". Obraćajući se talijanskim luteranima 15. studenoga 2015. rekao je: »Jedna vjera, jedno krštenje, jedan Gospodin, tako nam govori Pavao, i iz toga izvlačite zaključke […] Ako imamo isto krštenje, moramo ići zajedno. « (Oni) Radio Vatikan je 03. listopada 2017. izvijestio: »Iznosimo kako papa Franjo zamišlja moguće kršćansko ‘ponovno ujedinjenje’ – i pritom dolazimo do iznenađujućeg otkrića da su, za Franju, kršćani dugo bili uglavnom ujedinjeni.« (Oni)

Za predsjedavajućeg Vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD), Heinricha Bedford-Strohma, postoje snažne nade u ekumenske napore sadašnjeg Pape, koji preuzima "važnu ulogu" u ekumenizmu i "[daje] sve razloge za učinite to, također jer očekujte puno vjetra u leđa u budućnosti", rekao je Bedford-Strohm prekjučer njemačkoj tiskovnoj agenciji u Rimu. U nastavku je stajalo: »Vođa EKD-a i bavarski regionalni biskup planira napisati pismo papi s predsjedateljem Njemačke biskupske konferencije, kardinalom Reinhardom Marxom, i reći mu o ekumenskom procesu u Njemačkoj.« (Oni). Marxa, koji je 10. listopada zahvalio EKD-u na ekumenskom usmjerenju obljetnice reformacije (Oni), založio se u nedjelju za ponovno ujedinjenje kršćanskih crkava. »Za to se zalažemo godinama. To je ono za što se molim, to je ono za što radim", rekao je Marx novinama Bild am Sonntag (Oni).

Prosvjed prošlosti vidio je neodvojivo jedinstvo u pitanju opravdanja ili otkupljenja i u onom razumijevanju crkve i službe, o čijem razjašnjenju ovisi crkveno zajedništvo za stolom u Večeri Gospodnjoj. Lutherovo priznanje iz 1537. temeljilo se na ovom uvidu: "Dakle, mi jesmo i ostat ćemo vječno razvedeni i suprotstavljeni jedni drugima." Intervju za Radio Vatikan izjavio: »Nitko nas više ne može rastaviti!«

Za reformatora, ne samo da se o doktrini opravdanja nije moglo raspravljati, nego je i približavanje tog pitanja bilo nemoguće. Za njega je razlog tome bio taj što rimokatoličko shvaćanje opravdanja nije imalo utemeljenje u Bibliji, već se moglo odnositi samo na crkvenu tradiciju. Čak bi i opći sabor u konačnici bio od koristi samo ako bi se o doktrini i praksi vjere 'pregovaralo' i odlučivalo samo na temelju Svetoga pisma, kao što je Luther rano uvidio. Jer "čak i sabori mogu griješiti i griješili su", bila je njegova revolucionarna izjava u Leipziškoj raspravi 1519. Nakon konačnog odvajanja od Rima krajem 1520., svaki pristaša reformacije bio je jasan kao i sam Luther: samo s Biblijom kao jedina obvezujuća norma – sola scriptura – došlo bi do obnove crkvenog zajedništva s Rimom. Za Rim, međutim, to bi značilo ništa manje nego odbacivanje njihova razumijevanja crkve i službe. Ta je cijena bila previsoka za Rim na Tridentskom saboru (1545.-1563.). Luther je umro u ranim fazama tog vijeća, čiji je neuspjeh jasno predvidio. S Jeremijom je mogao izjaviti: "Htjeli smo izliječiti Babilon, ali nije bio izliječen." (Jeremija 51,9:XNUMX)

Doista, pravo rimokatoličko "da" reformacijskom shvaćanju opravdanja neizbježno bi dovelo do samoraspuštanja te crkve. To se jedino moglo »zaboraviti« u ekumenskom dijalogu jer se promijenilo shvaćanje Luteranske crkve o značenju načela Sola Scripura. U osnovnom tekstu Vijeća EKD-a opravdanje i sloboda. 500 godina reformacije 2017 je li [naziva se:

»Sola scriptura danas se više ne može shvaćati na isti način kao u vrijeme reformacije. Za razliku od reformatora, ljudi su danas svjesni da je stvaranje pojedinačnih biblijskih tekstova i samog biblijskog kanona proces tradicije. Stara suprotnost između 'samo Svetog pisma' i 'Pisma i tradicije', koja je još određivala reformaciju i protureformaciju, više ne funkcionira onako kako je djelovala u šesnaestom stoljeću... Od sedamnaestog stoljeća biblijski su tekstovi povijesno i kritički istraživan. Stoga ih se više ne može shvaćati kao 'Božju riječ' kao što je to bilo u vrijeme reformatora. Reformatori su u osnovi pretpostavili da je biblijske tekstove stvarno dao sam Bog. S obzirom na različite verzije dijela teksta ili otkrivanje različitih slojeva teksta, ova se ideja više ne može održati.« (str. 83, 84)

Budući da je Luteranska crkva izgubila temelje koji su nekoć doveli do reformacije, ona se u svakom pitanju načelno može približiti Rimu. Temelj za to je povijesno-kritička metoda tumačenja, koja je danas standardna u obje Crkve. Ona razlikuje "Sveto pismo" i "Božju riječ" koja nije identična s Biblijom, ali se u njoj svakako može čuti. Riječima temeljnog teksta:

»U ovim tekstovima, s njima i ispod njih ljudi se do današnjeg dana obraćaju i dirnuti su do srži – baš kao što je to uvijek iznova opisano u teologiji reformacije kao obilježje Božje riječi. U tom smislu, ti se tekstovi i danas mogu smatrati ›Riječju Božjom‹. Ovo nije apstraktna prosudba, već opis iskustava s tim tekstovima: Čak i danas, kada ljudi čitaju ili čuju te tekstove - ne automatski svaki put, nego iznova - osjećaju da sadrže istinu, istinu o sebi, svijetu i Bog koji im pomaže živjeti. Stoga ovi tekstovi i danas čine kanon Crkve.« (str. 85, 86)

Ekumenski proces može se razumjeti samo pod ovim uvjetima. Samo pod tim uvjetima može ekumenski orijentiran karakter današnjeg događaja, koji se svečano obilježava u crkvama, politici i društvu.

To također Zajednička izjava o doktrini opravdanja moglo nastati samo odstupanjem od reformacijskog načela sola scriptura, bit će jasno i svakom laiku koji bez predrasuda i s ljubavlju prema istini detaljno ispituje opsežne činjenice. Koliko više, međutim, upućenom nositelju protestantskog nasljeđa?

Ali tamo gdje evangelička crkva slavi Luthera odvojena od Lutherovih temeljnih briga, gdje, na vrlo simboličnu 500. godišnjicu svog osnivanja, javno otkriva svoje skupo kupljeno naslijeđe i postaje žrtvom "prijevare" (Daniel 8,25:XNUMX) one moći čija nasljeđe samo krv i suze i čija su stajališta zapravo ostala nepromijenjena, posmrtno zvono reformacije oglasilo se nad "novim" Wittenbergom. Prosvjed je službeno završen i od danas očito povijest.

Time je, međutim, danas dan znak za ponovno rođenje protestantizma! Proročanski znak za obnovu prosvjeda, koji je započeo u dvorskoj crkvi u Wittenbergu udarcima čekića, izišao je u neusporedivoj plemenitosti s Lutherovih usana u Wormsu 1521. i snažno odjeknuo iz usta njemačkih prinčeva u Speyeru 1529. veliki sat povijesti, kao u Bachovoj himni.

Zapravo, ništa nakon današnjeg dana više nikada neće biti isto. Simbolička trudnoća 31. listopada 2017. ne može se nadmašiti: ono što su crkveni poglavari i teolozi stavili na papir 1999. godine, kao rezultat desetljeća ekumenskog rada, sada šalje svoje "sjajne" zrake u cijeli svijet. Oni su vjesnici nedjeljnih zakona, varljiva zora svijeta pomirenog s Bogom i samim sobom, uvod u brzo približavanje »1000-godišnjeg Reicha« s »mirom i sigurnošću« za cijeli planet.

„Kraljevstvo“ u kojem, međutim, neće biti mjesta za nikoga tko će vjerovati kao što je vjerovao Martin Luther.

Tetzelove laži nisu potrajale. Papina se tijara zanjihala kad je augustinski redovnik uzeo pero. Jer Božji je Duh bio u toj olovci. Kuća izgrađena "na pijesku" (Matej 7,26) mora se srušiti sama u sebe. 'Oni se oslanjaju na kola i konje; ali spominjemo se imena Jahve, Boga našega.« (Psalam 20,8) »Riječi« ekumenizma temelje se na temeljima koji su jednako stabilni kao i oni na kojima je stajao Tetzel. Ali čak ni najmoćniji pothvat ne može postojati ako nije utemeljen na istini.

»ekumenizam«! Postala je izreka budućnosti Europe i svijeta. To je poruka koja se danas šalje iz Wittenberga. Ali nedostaje mu standard istine koji je doveo do reformacije.

„Božjom milošću, ovaj udarac redovnika iz Wittenberga uzdrmao je temelje papinstva. Svoje pristaše je paralizirao i prestrašio. Probudio je tisuće iz sna pogreške i praznovjerja. Pitanja koja je postavio u svojim tezama proširila su se Njemačkom u nekoliko dana, a u nekoliko tjedana prožela su cijelo kršćanstvo" (Ellen White, Znakovi vremena, 14. lipnja 1883.) "Lutherov glas odjekivao je s planina i dolina ... Potresao je Europu poput potresa." (Isto, 19. veljače 1894.)

Glasan vapaj iz Otkrivenja 18 doprijet će do svih naroda ove zemlje u vrlo kratkom vremenu. To će dirnuti srca naših političara i dovesti svakog vođu i građanina naše zemlje i svake druge zemlje do odluke. Kao i u danima nakon 31. listopada 1517. godine.

“I nakon toga vidjeh anđela gdje silazi s neba s velikom vlašću i zemlja se obasja od njegove slave. I povika silno iza glasa: Pade, pade Babilon veliki, i postade prebivalište demona, i zatvor za sve nečiste duhove, i zatvor za svaku nečistu i mrsku pticu. Jer su svi narodi pili vruće vino njezina bluda, i kraljevi zemaljski blud su činili s njom, i trgovci zemaljski obogatili su se od njezine neizmjerne raskoši. I čuh drugi glas s neba kako govori: Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete sudionici u njezinim grijesima, da ne dobijete od njezinih zala. Jer njihovi grijesi dopiru do neba, i Bog se sjeti njihovih bezakonja.” (Otkrivenje 18,1:5-XNUMX)

Došlo je vrijeme da Luther progovori kada je, nakon susreta sa svojim Otkupiteljem, prepoznao da se ono što se odnosilo na njegovog Učitelja također odnosi i na njega: “Rodio sam se i došao na svijet svjedočiti istinu.” (Ivan 18,37: 3,7) Kada je vlastitim obraćenjem shvatio da vječna sudbina milijuna ljudi ovisi o propovijedanju pravog evanđelja, Propovjednik XNUMX postao mu je božanska zapovijed da govori i djeluje. Ništa nije moglo ublažiti njegovu želju da radi za spasenje onih oko sebe nakon što je osobno upoznao Isusa Krista.

Ali zora posljednjeg prosvjeda, koji je Božja Riječ navijestila, izbija danas, upravo u času u kojem je ruka bratstva bila ispružena iz dvorske crkve u Wittenbergu prema rimskom biskupu. (Bogoslužje za obljetnicu reformacije)

“I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.” (Postanak 1:1,3)